Kune, sisari mesojedi, rasprostranjeni širom severne hemisfere i cenjene zbog svg gustog krzna. Kune su duge i graciozne životinje, kratkih nogu i prstiju naoružanih oštrim kandžama. Kune žive u šupljinama u drveću, kada nisu u potrazi za glodarima, pticama i ptičjim jajima kojima se ona hrani. Veličine je domaće mačke. Telo može da joj naraste do 53cm dužine, a njen čupavi rep može biti i 25cm dužine. Mužjaci su nešto veći od ženki. Prosečna kuna teži oko 1.5kg. Krzno im je uglavnom svetlo do tamno braon, a u zimskim mesecima je duže i mekanije. Ispod vrata krzno im je krem do žute boje i podseća na portiklu...
Danas malo koga može da začudi informacija da čovekoliki majmuni poput šimpanzi imaju svest. Poznato je da se šimpanze gledaju u ogledalima, da planiraju te da čak svoje potomstvo uče kako da izrađuju oruđe, a slična svojstva zabelžena su i kod delfina, slonova i brojnih drugih životinja. Zapravo, savremena su istraživanja pokazala da je subjektivna svest, koja se još u prošlom veku smatrala isključivom privilegijom Homo sapiensa, prilično raširena u životinjskom svetu. Grupa nerologa, neurofarmakologa i neurofiziologa je na Univerzitetu Kembridž sastavila i potpisala dokument nazvan Cambridge Declaration on Consciousness kojim je službeno potvrđena ta činjenica.
Dokumentarni filmovi o životinjama već decenijama spadaju u najgledanije emisije širom sveta – na osnovu snimaka od kojih zastaje dah (lavica koja se bori da zaštiti svoje mladunce, napadi ajkula, mukotrpna borba za opstanak u najsurovijim uslovima Severnog pola...), uglavnom zaključujemo da su životinje pametnije, požrtvovanije ili odanije od ljudi. Najveća draž ovih filmova je realnost života u divljini, međutim, ovu iluziju nam je srušio Kris Palmer, američki producent dokumentaraca o životinjama, koji tvrdi da ovi filmovi nisu autentični, da se najvažnije scene snimaju sa pripitomljenim životinjama koje se ponašaju u skladu sa scenarijem, pa čak i da se kadrovi iz „nedirnute prirode“ realizuju u studiju!
Čovek se od svih drugih živih bića najviše razlikuje po sposobnosti da se smeje, pisao je još daleke 1712. engleski esejista Džozef Adison. Moderna nauka, međutim, ima pomalo drugačije mišljenje.
Prošle godine, profesorka Marina Davila-Ros sa Univerziteta Portsmaut u Velikoj Britaniji je, sa saradnicima, golicala tri bebe i 21 orangutana, šimpanzi i majmuna bonobo. Naučnici su merili različite vrste zvukova koji su dobijani i, zatim, ih koristili kako bi dobili "porodično stablo smeha".
Na opšte iznenađenje, "porodično stablo smeha" gotovo se do detalja poklapalo sa "evolucionim stablom" majmuna i čoveka, javio je časopis "Savremena biologija".